Stare dječje igre u Imotskoj krajini

Tomislav Šućur
Imotska krajina, broj 548, 1998.

DUVANDŽIJE

- igra se u određenom mjestu, u skupinama prete­žno po mjesečini. Nekoliko sudionika iz skupine bi iz plasta uzelo travu ili nešto drugo te bi se skrivalo po mjestu uz povremeno doviki­vanje - evo ga žuta!, misleći na duhan, a za njima bi tra­gali jedan ili dvojica zvani “vilanci”. Prilikom hvatanja trebalo je oduzeti duhan.

MAGARE – GRE

- igra­lo se uz komin prije, a i posli­je večere. Sa štapom bi se pored vatre po lugu ucrtale ravne okomice (crte) onoli­ko koliko je bilo brojno druš­tvo. Svi bi stisnuli oči, a ovaj sa štapom bi govorio: - Ma­gare gre!- i nosio štap od crte do crte, a nekad bi ga znao zadržati više puta na istoj crti. Ostali bi stisnutih očiju govorili: - Neka gre! No, po osobnoj nakani misle­ći da štap nije na tvojoj crti, reklo bi se: - Sveži ga tute (tu). Ovaj što je štap držao pi­tao bi: - Na koliko? Ovaj bi odgovorio prema ukusu: - Jednu slanu šibu po ruci ili­deset manje slanih. Tada bi svi otvorili oči te bili svjedoci­ma kazne koja slijedi. Poka­zivač crta bi se mijenjao kad bi se uhvatio na svojoj crti.

NEKA TUČE

- igra se u skupini. Napravi se od krpe balota te se stavi na mjesto određeno za nju: na putu, livadi, guvnu i sl. Jedan od sku­pine popiše nazive onih tko će igrati. Imena su se uzima­la asocirajući na silu - prete­žno ime zemalja: Turska (tu­re), pok. SSSR, Amerika itd. Svi imenovani stanu u krug oko krpenjače, a određeni proziva: - Neka tuče taj i taj! Ostali bježe.Običaj bi bio prozivati onoga tko je najdalje od krpenjače. Ako ' promaši, taj.dotični bi dobio negativan bod, a ako pogo­di, upisivao bi se pogodeno­mu negativan bod. Prema dogovoru igralo bi se do odredenog broja bodova. Tko najviše skupi negativ­nih bodova, taj je gubitnik.

ŠKOLA

-se crtala u obli­ku kvadrata. To su pretežno igrale curice. Trebalo je s pročelja kvadrata okrenut leđima bacati kamenu ploči­cu preko glave te je skačući na jednoj nozi istjerati iz ško­le. Kućica je bila šest ili se­dam, pločica se nije smjela udariti dva puta niti ostati na crti. Tko bi to napravio, prepuštao je igru protivni­ku. Igralo se u smjeru ka­zaljke na satu. Tko prvi pro­đe sve prepreke bez kazne­nih bodova, taj je pobjednik. Nakon polovice polja moglo se zamijeniti noga i malo od­moriti.

PITONJCI

- je igra u dvo­je. Pet kamenčića (okruglih) bi se bacilo ispred sebe. Pre­težno se igrala sjedeći. Uzi­mao bi se jedan kamenčić i on bi se bacao u zrak oko 30-40 cm. Istom rukom bi se trebao uzeti jedan kamen od onih četiri na zemlji i uhvatiti onaj u zraku. Kada bi se tako pojedinačno uhva­tili kamenčići, pošlo bi se igrati na par kamenja. Sve jednom rukom. Tako bi po­slije bilo sa tri kamenčića i četvrti pojedinačno. Tako bi došlo do trenutka kada tre­baš preuzeti odgovornost i dok je jedan u zraku pokupiti sva četiri kamenčića. Iza toga slijedi najzamršeniji dio te igre - zvan kvočka. Ovisi kojom rukom bolje igra igrač/ica drugu šaku rastvori tako da se osloni na palac, a ostali prsti na dru­gu stranu te se tih pet ka­menčića provlači pozadi ra­stvorene ruke i baca se ka­menje ispred raširene ruke. Protivnik određuje kamen­čić koji zadnji treba između kažiprsta i palca protjerati i tako jedan po jedan. Pri udaranju kamenčića prsti­ma ovaj jedan treba biti u zraku i ponovno biti uhvaćen. Kamenčići ne smiju ta­knuti jedan drugoga prili­kom dodira. Svaki proma­šaj poništava se i igra ispo­četka. Dva kamena istodob­no ne smiješ taknuti osim igre u par (kada se podiže po dva kamena).

ZINGARELA

- igra koja je slična ŠKOLI. Nije se uda­rala kamena pločica, nego se samo skakutalo, a tamo gdje se u školi odmaralo, u ovoj igri se skakalo dvjema nogama jakim zaokretom i to je bilo najkritičnije. Tko bi pao ili nagazio crtu, prepu­štao je igru protivniku.

NA PUCE

- se igralo u nei­maštini. Tuklo se o zid, baca­lo u krug (mjere su bile pe­dalj ili omeđeni krug). Tko bi se dokopao tih dimenzija, nosio je protivnički plijen. Igralo se tako i na bajame i orase. Najviše u vrijeme Bo­žića.

OBRUČ

- je individualna igra koja se sastoji u tome da se obruč ukrade iz kuće te se u trku vozi pomoču žice koja se za to posebno pri­premi. Jedno 50-60 cm žice koja mora biti kruta na kra­ju se smota u obliku slova “U”. Širina slova “U” odgova­ra širini obruča.

PIPAVICA

- se igrala u dvoje, a moglo se igrati i u vi­še. Na koljena ili na nešto drugo bi se stavili kažiprsti i onda bi glavni igrač izgova­rao riječi - pipavica, pipa, naule, nakule, koga reda po goveda, zovite moga brata, salupana, ključim, pučim, te­rezija, perezija, ćok, taj i ti (ime osobe) u vojsku i dove­di mladu divojku. Dok bi go­vorio svaku riječ, morao bi svoj kažiprst stavljati na dru­gi kažiprst u krugu kazaljke na satu i gdje bi stao, na kra­ju bi trebao otići nekoliko metara dalje te ovoga glav­noga donijeti na ledima. To se igralo naizmjenice.

PRSTEN

- se igrao najče­šće u društvu kod djevojke (na sijelu). Komad drvca bi se skrivao u mnoštvu ruku. Trebalo ga je pronaći. I tako se igralo po cijelu večer, a ot­krivač bi prepuštao svoju ulogu onome kod koga bi se našlo drvce.

KLJUKA

- je igra udvoje. Ispitivanje snage pomoću prstiju. Igrač bi uhvatio protivnika za prst koji bi se prilagodio kao kuka. Tko bi prvi ispružio prst odnosno odustao - iskliznuo, bio bi gubitnik.